Nervoza i stres polako su ishlapljeli noć pred polazak i nakon tjedana nesanice konačno sam mogao na miru spavati. Kamper smo parkirali na Jarunu kako bismo rano ujutro što bliže bili Giantovom dućanu, odakle je planiran polazak. Rano ujutro Vedran Rapo dostavio mi je motorole, za komunikaciju s Matijom u kombiju prilikom snimanja, pozdravili smo se i krenuli smo prema mjestu polaska.

Jedan Revolt je bio u kombiju, a drugi je ostao u dućanu kako bi ga Franjo, serviser, zadnji puta pregledao pred polazak. Pomalo sam se ugodno iznenadio kad je Ivan, direktor Giant Hrvatska, osobno uzeo bicikl, pregledao ga, stavio sic i doslovno mi ga predao u ruke. Kao da se sam želio uvjeriti da je sve u savršenom redu i poželjeti mi najbolju moguću sreću i mirnu cestu. Malo je kazati da zaslugama ovog čvojeka projekt „Giant World Tour“ uopće diše. Uz Sinišu i Ivana nitko toliko dugo nije bio uz mene i trudio se da ovaj projekt ugleda svjetlo dana.

Na Facebooku smo napravili event za polazak, ali u isto vrijeme odvijala se vrlo važna utrka u Samoboru, tako da mi je velik broj ljudi potvrdio da neće moći doći na ispračaj. Ipak, ispred Gianta skupilo se lijepo društvo. Dočekao me Ivan Polojac, na putu prema dućanu smo sreli Tomislava Gregurića, ubrzo je stigla i Dorina, Lili i Dario, Mario i nećak već su bili ondje. Možda je pametnije da ne nabrajam imena jer se skupilo barem tridesetak ljudi i ne bi bilo lijepo od mene da nekoga preskočim.

Nekako mi se činilo da su svi oko mene bili uzbuđeni i pozitivno nervozni, a ja sam razmišljao o svemu samo ne o polasku. Tek par minuta prije nego što su kazaljke pokazale na 09:00, kad sam shvatio da ne znam gdje mi je ciklokompjuter, počeo sam se gubiti. Izgrlio sam se sa svima, poslikali smo se, okrenulo je na 09:00 i Zupi, moj dragi prijatelj iz Slovenije, imenjak Hrvoje i momak kojem nažalost nisam zapamtio ime krenuli smo.

Otkako putujem biciklom vožnja kroz gradove uvijek mi je stvarala grč u želucu, pogotovo na dijelovima gdje nema biciklističke staze. Branimirovom smo izašli iz grada, Zupi i ja smo nastavili prema Čakovcu, a momci su nas pozdravili. 20ak kilometara prije Čakovca pridružila nam se Karla Čović, draga prijateljica koja se ove godine priprema za peterostruki Ironman. U Starom hrastu nas je ugostio Krešo Biškup, počastio klopom i cugom i vozio sa mnom sve do granice. Prešavši u Sloveniju put je na neki način u mojoj glavi započeo.

Vozim se na 160 i nekom kilometru i razmišljam kako će to sve izgledati. Vani je već sad preko 30 stupnjeva, sva ekipa je iza nas i vozimo sami. Matija je tri kilometra iza mene i ostat će neko vrijeme dok napuni baterije. Dan pred polazak shvatili smo da opcija puniti baterije u kamperu nije za nas. Prekomplicirano je u ovakvo kratko vrijeme složiti nešto što neće dovesti kamper u opasnost, a kako se ja ne razumijem u struju i velik sam kontrol frik, spajanje invertera na akumulator smo prekrižili. Matijin prijatelj Bruno ponudio se da nam pomogne s kupovinom agregata kojeg ćemo nositi do kraja prve dionice i tako bar do Vladivostoka smanjiti mogući stres i brigu oko punjenja baterija.

U svom ovom metežu baterije su nešto što mora konstantno biti pripremljeno. Punjenje jedne baterije traje dva sata, ali ako iza nas ostane tri ili četiri prazne baterije, od sedam koliko ih je u kamperu, možemo se naći u problemu.

Prelazak granica više ne postoji otkako smo u Europskoj uniji i jedina granica na kojoj bismo mogli naići na problem, granica do koje bismo trebali potrošiti sve zalihe hrane, je ona između Latvije i Rusije. Prvotni plan bio je krenuti na sjever i preko Bjelorusije ući u Rusiju, ali kroz dopisivanje s Igorom saznao sam da kroz Bjelorusiju, čak i ako izvadimo vizu, ne možemo ući u Rusiju. Igor i Antun, moji prijatelji koji motorima putuju do Vladivostoka, zatim na Nordkapp i onda opet u Afriku morali su se vratiti nazad i preko Latvije ući u Rusiju. Koji je razlog, teško je pogoditi, ali svaka opcija vraćanja ne smije biti opcija.

Problem kojeg sam si sam stvorio su brojke i moram priznati da, iako je već peti dan, teško se nosim s tim. Iako sam svima govorio da je to tek brojka, da nije bitno u koliko dana ću odvoziti i koliko kilometara dnevno ću biciklirati kad izađete na cestu sve se mijenja. Sve je to lijepo kad stavite na papir, jer papir sve trpi, ali kada se krene u realizaciju stvari su uvijek ili gotovo uvijek drugačije.

Vrijeme, točnije vruČina me gura s ceste. Prije par godina vozio sam na 46 stupnjeva, na sjeveru Italije u društvu s dva klinca koji su putovali od Istanbula do Chamonixa i preživio sam. Vozio sam i Nordkapp po zimi, na -22 stupnja i preživio sam. Međutim, ovdje nema smisla preživljavati. U ovom projektu svaki dan bi trebao biti kao da idem na lokalnu vožnju od maksimalno 100 kilometara. Ako ne ide, stani, odmori, ne forsiraj, kreni kasnije. Danas je peti dan, trenutno imam 153 kilometra i uskoro će 18 sati. Isto tako je bilo i jučer, s tim da sam u noćnim satima radio gotovo 70 kilometara.

Moguće je voziti po suncu, ali nije pametno. Moguće je u dva sata odvoziti 80 kilometara, ali što će biti kad se nađem negdje oko Novosibirska, po prašnjavoj ruskoj cesti i trebam odvoziti tek 200 kilometara, a mene noge više ne slušaju? Nemam radno vrijeme, niti vrijeme kad moram voziti. Trebam se „samo“ prilagoditi situaciji i sve će biti u redu. Recimo.

Ne bi bila fora da sam sebi zaista postanem najjači neprijatelj jer, koliko se poznajem, ne znam koji bi od nas dvojice popustio.